U razgovoru sa predsednikom Odobra za obnovu Milentije
“Fragmenti fresaka, luksuzne moravske keramike, kultne posude u obliku konjske glave, srednjovekovna ognjišta, obilje biljnih i životinjskih motiva – sve upućuje kako je živeo jedan manastir, jedno duhovno središte srpskog renesansnog 14. i 15. veka, kako je živela Srbija, ovde u lepoj Baošićskoj rečici, podno Kopaonika, podno Koznika, u vreme Despota Stefana Lazarevića i njegovog čelnika Radiča Postupovića…”*
Istražujući priču o istoriji manastira Milentija, o početku obnove ovog srednjovekovnog dragulja, naporima da se projekat dovede do kraja, imali smo priliku da se više puta sretnemo i o svemu tome razgovaramo sa kruševačkim književnikom Ljubišom Batom Đidićem i predsednikom Odbora za obnovu Milentije. Rodom iz ovih krajeva, Bata Đidić sa grupom entuzijasta, godinama unazad radi na obnovi ove svetinje, sa željom da Milentija ponovo zablista u svom nekadašnjem sjaju. Žal je veliki zbog nedovoljno istorijskih podataka o ovom duhovnom blagu, kaže Đidić, započinjući priču o Milentiji:
Onaj divan istraživač Milan Milićević, tek 1876. prvi put otkriva tragove o Milentiji za nas savremenike. Sredinom prošlog veka, negde 50-ih godina, arheolog Gordana Gavrić će početi sa iskopavanjima. Aleksandar de Roko dolazi u Milentiju i pravi prva iznenađenja – da se tu nalazi jedan takav prekrasan objekat, biser srpskog srednjovekovnog graditeljstva. Nažalost u našoj istoriji i istoriografiji teško dolazimo do ozbiljnijih tragova o Milentiji. Imamo ih za Lepenac, Drenču, Nauparu ali ne i za Milentiju, koja već zalazi u 15. vek, objađnjava Đidić.
„Ko je ktitor Milentije?
Neko od nas koji je živeo u to vreme a da mu još ne znamo ime.
Ako hoćemo da pomognemo Milentiju to smo svi mi.
Da ponovo pronađemo lepotu u fenomenu jedne moćne drame koja je u groznici turskog osvajanja sažimala intelektualnui umetničku uživljenost sa svojim vremenom, svojim pogledom na svet, svojim duhovnim vaznesenjima, donoseći nove arhitektonske, skulpturalne i estetske domete.”**
Ko bi mogao biti graditelj Milentije, pitamo našeg sagovornika:
Podignuta je verovatno za vreme kneza Lazara Hrebeljanovića, tokom sedamdesetih godina 14 veka, zaključak je to koji se izvodi iz činjenice da su u Kozniku otkriveni tragovi gradnje u moravskom stilu, ali i činjenice da je upravo „u plemenitom gradu Kozniku“ knez Lazar 8. avgusta 1381. godine izdao povelju najvažnijem svetogorskom manastiru Velikoj Lavri.
Kneginja Milica boravila je u Kozniku sigurno 1402. godine, a tri godine kasnije, baš iz njega ona, 12. septembra izdaje povelju Dubrovčanima „sa Rasine, kada se gospodin despot ženjaše“. Reka Rasina podno Koznika u ovom slučaju koristi se kao naziv oblasti oko njega, pa se često u ono doba koristila i kao metonim za sam grad.
Pomenuti gospodin despot je, dakako, njen vlastiti sin, Stefan Lazarević – Hrebeljanović koji je i sam te iste 1405. godine izdao dve povelje svom velmoži Radiču Postupoviću kojemu je dodelio Koznik, sva sela oko njega, i crkvu na Grabovničici.
Ako se, kako smo utvrdili, nalazi na posedu Radiča Postupovića, a to je vreme Despota Stefana, kada smo već izgubili Kneza Lazara, očigledno je da despot Stefan sa Radičem Postupovićem može biti kitor. Sve upućuje na to, zaključuje Bata Đidić.
Priču o Milentiji i njenoj obnovi sa našim sagovornikom tek smo načeli. Mnogo je još nepoznanica i detalja koje treba otkriti a Đidić poznaje dušu Milentije:
Obnovili smo Drenču, Lepenac, obnovljena su sva zdanja Moravske škole. Milentija čeka. Milentija previše čeka. Morali bismo više srce da otvorimo, jer je to nepojmljiva dragocenost, poruka je Ljubiše Bate Đidića.
*“Knjiga o Milentiji“ Ljubiša Bata Đidić, Kruševac, 2017.god.
**„Knjiga o Milentiji“ Ljubiša Bata Đidić, Kruševac, 2017.god.
