RTV Brus

Bruski spomenar – U sajdžijskoj radnji Srbe Čajića

Bruski spomenar – U sajdžijskoj radnji Srbe Čajića
28. decembra
12:49 2018

Časovničarska radnja u porodičnoj kući Srbe i Živadinke Čajić u Brusu radi od sedamdesetih godina prošlog veka. Na žalost danas se mnogo toga se promenilo a zanat sajdžije polako izumire. U 78-oj godini života penzionisani sajdžija, precizni mehaničar i graver, majstor Srba priseća se svojih početaka.

Srbobran Srba Čajić rodjen 24. avgusta 1940. godine u Brusu. Bio je jedinac u četvrtoj generaciji porodice Čajić:

Reč je o starosedelačkoj bruskoj familiji u kojoj je već moj deda bio poznati zanatlija i trgovac. Imao je kasapnice i opančarsku radnju u kojoj su radila 24 radnika u vreme Obrenovića. Otac Ljubiša je bio sudski službenik a majka Koviljka ugledna domaćica.

Posle završenog osmogodišnjeg obrazovanja u Brusu školovanje je nastavio u INSI, gde se i zaposlio. Prvobitni porodični planovi, međutim bili su drugačiji:

Nakon osmogodišnje škole, sada već davne 1956. godine, trebalo je da  upišem Srednju školu “Nikola Tesla” u Beogradu. Pošao sam na upis sa ocem, neznajući za promenu plana. Naime, otac je imao skolpljen dogovor sa odgovornima u INSI o mom upisu na zanat. Pošto u porodici nije bilo dovoljno finansijskih sredstava za moje školovanje, u INSI se za učenje zanata dobijala plata od tri hiljade i isto toliko za dečiji dodatak, pa sam ja, zapravo, sebe izdržavao. U trenutku je to bilo veliko razočarenje za mene. Rekao sam:”Ja želim da budem radio mehaničar a ne sajdžija.” Otac je bio izričit: “Ili u Fabriku satova ili nazad u Brus”. Međutim, bio je i pun optimizma, smirio me je rekavši: ” Ne brini, ovo je škola za ceo svet”. 

U Beogradu je Srba ostao četiri godine, tri je proveo na zanatu a jednu u Insinoj službi. A onda je usledio iznenadni poziv za vojsku, kaže Srba:

U INSI sam osim sajdžijskog zanata savladao i vatogasni i kurs za rukometnog trenera i sudiju. Planirali su da me pošalju u Kumrovec u školu “Josip Broz Tito”. Međutim sve je prekinuo iznenadni poziv za vojsku. Tokom služenja vojnog roka u Kragujevcu završio sam zanat za radio mehaničara. Pošto sam bio član Partije, ostatak vojnog roka proveo sam u Generalštabu. Tu smo popravljali radio stanice, prijemnike, predajnike… Kasnije sam u Brusu popravljao i one čuvene niške televizore.  Bio sam i član Aero kluba u Zemunu pa je postojala ideja da se po povratku iz vojske zaposlim na Surčinskom aerodromu.

Planovi su se, kaže Srba, još jednom iznenada promenili:

Po odsluženju vojnog roka 1962. godine vratio sam se na nekoliko dana u Brus. Tu sam, međutim i ostao. Sreo sam tadašnjeg predsednika opštine Burgića koji mi je ponudio posao u novootvorenoj fabrici trikotaže „Brusjanka“ i mogućnost da istovremeno radim kao časovničar u porodičnoj kući u Brusu.

Njegova supruga Živadinka, priključuje se sajdžijskom poslu 1970. godine, nakon polaganja stručnog ispita pred opštinskom komisijom. Tako je sa godinama i posao napredovao:

Pošto je tih godina bilo mnogo ruskih satova, nisam sve poslove mogao sam da obavljam pa mi se u poslu pridružila supruga. Obučavao sam je a kada je položila ispit, otvorila je radnju i samostalno radila. Pomagao sam joj u komplikovanijim poslovima. Uvek smo radili u porodičnoj kući, u  početku za jednim stolom a posle u radnji. Otvoreni smo  za mušterije u svako doba dana. Dešavalo se da mušterije dođu uveče i zamole da za sutra bude popravljen sat. Nikada ih nisam odbijao.

Za sajdžijski zanat potrebni su i kvalitetni rezervni delovi. Oprema se, kaže majstor Srba, nabavljala iz inostranstva:

Sajdžijski zanat iziskuje kapital. Da bi bio dobar majstor nije dovoljno znanje. Da bi mušterija bila zadovoljna kompletnom, kvalitetnom uslugom, morate imati raznovrstan repromaterijal. Potrebno vam je preko 1000 stakala: ispupčenih, ravnih, visokih i niskih, četvorougaonih i elipsastih. Tu su i kaiševi različite boje i širine, krunice raznih dimenzija, metalne brzetle… Žena i ja smo puno putovali: Italija, Nemačka, Švajcarska, Poljska, Bugarska, Rumunija, Grčka, Mađarska. Tu se nabavljao materijal za ruske, švajcarske i japanske satove. Sve što smo zarađivali ulagali smo u repromaterijal. Zbog mojih brojnih obaveza, na put po delove je vrlo često supruga odlazila sama.

Za dobrog majstora i dobro obavljen posao potreban je dobar alat, objašnjava naš sagovornik:

Među prvim stvarima koje smo kupili bila je mašina za čišćenje satova sa šest operacija, koja odjednom prima 12 mehanizama. Proces obuhvata šest operacija i traje oko sat vremena. Nakon toga sat je „kao iz fabrike“, pravo savršenstvo. Vrlo je bitan i aparat koji meri frekvenciju, proveru „hoda“ i tačnosti sata u svim položajima. Tu su i lupa, lemilica, posebne pincete, držači, sajdžijski šrafciger ili odvrtka, turpije. U današnje vreme za popravku električnih časovnika, potrebni su i merni instrumenti: voltmetar, ampermetar…

Danas je u Srbinoj kolekciji 30-ak izuzetno vrednih satova i blizu 300 modernijih, plastičnih, automatskih, digitalnih, kvarcnih. Od svih satova koje je popravljao jednog se, kaže posebno seća:

Dobar poznavalac satova odmah prepozna original odnosno repliku. Iako su replike danas dobro urađene i ne mogu se spolja prepoznati, kada sat otvorite, sve vam je jasno. Jednog dana u radnju je došao jedan gospodin, pilot po zanimanju i pokazao mi sat koji je kupio na aukciji u Hong Kongu. Nalazio se u kutiji od ružinog drveta. Bio je jedinstven, bez ijedne greške. Niko nije hteo da prihvati njegovu popravku. Kada mi je rekao da će platiti koliko god bude trebalo, ja sam se trudio da mu naplatim što manje. Uživao sam u toj popravci. Volim kvalitetne satove. Ja sam 45 godina nosio sat „sitizen“automatik, zatim „seiko“ a sada nosim  „fosil“ sat jer mi ga je unuk poklonio.

 

Penzionisani sajdžija seća se zanimljivih događaja tokom dugogodišnjeg rada:

Bilo je mušterija koje su pre 60 godina donele satove na popravku i evo ni danas nisu došli po njih. Bilo je onih koji su se vratili po svoj sat posle 20 godina jer su radili u inostranstvu, daleko u Australiji. Uvek ih je čekao njihova sat samo sa prilagođenom cenom. Garancija je u radnji, inače šest meseci za generalnu popravku.

Do danas kroz njegovu časovničarsku radnju prošle su brojene mušterije. Mirna ruka, preciznost, dugogodišnje iskustvo u Brus i danas dovodi mušterije iz cele Srbije:

Najčešće mušterije su bili ljudi sa ovih prostora, zatim oni koji žive i rade u inostranstvu-imaju dobre i skupe satove a popravka i čišćenje je jeftinije nego kod majstora u inostranstvu.

Dolazili su i još uvek dolaze ljudi iz svih krajeva Srbije. Na putu za Kopaonik vide tablu, to se pročuje i eto mušterija. Najčešće dolaze za zidne satove jer to iziskuje ogromno strpljenje a sve je manje majstora koji se time bave. Nije problem što nema škole za sajdžiju,  već što nema ni interesovanja  a sve je manje i mehaničkih satova za opravku. Danas se svelo na zamenu baterija, kaipševa, krunica, stakala. Pristojno se živelo ali ne samo od sajdžijskog zanata. Bavio sam se i graviranjem pa sam na tome dobro zarađivao.

Majstor Srba je u peziji od 1999. godine. Aktivan je međutim i u 78-oj godini života:

Volim da slikam u tehnici ulje na platnu, učestvujem na likovnim kolonijama – oko 20 mojih slika je izloženo u Domu kulture. Volim pecanje pa skoro svaku dobru priliku koristim za odlazak na reku, to me opušta i puni energijom. Volim i šetnju. Moja supruga i ja, od početka našeg zabavljanja, od 1963. godine, gotovo svakodnevno šetamo.

Danas je ugledna bruska familija Čajić brojnija. Sinovi Nebojša i Ivica su stekli svoje porodice. Tu su snahe Violeta i Snežana a tu su i unuci Nikolina, Filip, Aleksandar i Siniša i praunuci Fedor i Dina. Zbog toga je, zaključuje naš sagovornik, vredelo živeti.

Iz iste rubrike