RTV Brus

Bruski spomenar – “Staro seosko ognjište”

Bruski spomenar – “Staro seosko ognjište”
09. oktobra
15:34 2018

“Sela na Kopaoniku su vrlo često okružena lepim šumama javora i jasena… Kuće su u njima građene na osobit način. To su većinom visoki i strmi krovovi na dve vode…  S unutrašnje strane uglavljeni jaki direci i poprečne grede daju ovoj jedinstvenoj konstrukciji veliku čvrstinu. Ograda je brižljivo opletena tanko cepanim, širokim letvama.”*

U skladu sa prirodno geografskim položajem bruske komune, u prvim decenijama nakon oslobođenja od Turaka, naselja su se u ovoj regiji formirala u kotlini i dolinama reka. Na obroncima Kopaonika razvijala su se sela tzv. “razbijenog” tipa.

“Kada govorimo o prošlosti Brusa”, naglašava etnolog Mirjana Gašić Ivezić, ”treba spomenuti da su mnoga današnja sela starija od Brusa. To su uglavnom kopaonička i župska sela što je i razumjivo kada se uzmu u obzir istorijski, ekonomski i prirodno-geografski  uslovi za nastanak pojedinih mesta…”Imena  seoskih naselja  spominju se u srpskim srednjovekovnim pisanim izvorima iz 14. veka i u turskim spomenicima iz 15. veka, upućujući čak i na glavna zanimanja stanovnika tih sela u ranom i razvijenom feudalizmu. Takva su, npr. sela Đerekari i Zlatari – u prvom se stanovništvo bavilo gajenjem i vežbanjem sokolova za lov vlastele a u drugom, ispiranjem zlata na zlatonosnoj reci Rasini.

Najstariji tip kuće u ovom kraju je tzv. „košara“. U mnogim planinskim selima u njima se živelo do druge polovine XX veka. U Blaževačkom kraju naziva se “koliba“ a u Gornjim Levićima „krivača“ i „slamarica“. Mirjana Gašić Ivezić navodi da su “u najstarijim košarama ljudi i njihova stoka živeli pod istim krovom, odvojeni jednom pregradom od „kolja“ (kočeva), sa „vratnicom“ (kapijom) od letvi. Kasnije su građene posebne košare za stanovanje ljudi krivače i slamarice i one namenjene stoci, košare ili kolibe.“

Kuća, čatmara, Botunja Etnološki muzej CK Brus

Najčešći tip kuće na ovom području je kuća sa tremom, tzv. „čatmara“ ili „čakmara“. Grade se krajem XIX veka. Posle Prvog svetskog rata gradnja ovih kuća dostiže vrhunac u odnosu na dotadašnje košare.

“Pri izgradnji kuće postoje običaji, nastali iz verovanja da će kuću, domaćina, porodicu pratiti sreća i berićet kroz čitav život ako se prilikom postavljanja temelja na prvi kamen temeljac stavi novac i rakija, koju svi zajedno popiju, čestitajući domaćinu početak gradnje kuće… Postoji je običaj da se “vatra” iz stare kuće prenese  u novu, da se ne ugasi ognjište.”**

Stanovništvo potkopaoničkog kraja bavilo se, delimično zemljoradnjom a pretežno stočarstvom, zastupljenim u višim predelima, bogatim pašnjacima. Među dopunskim zanimanjima decenijama unazad, izdvajaju se lov i ribolov i pčelarstvo, aktuelno do današnjih dana.

Posebnu pažnju privlače “zgrade daščare” – vodenice na Graševačkoj reci i  podrumi u poljanama sa vinogradima, kao jedinstveni primer gradnje ovoga kraja. Ono što je “bačija” ili “bačište” bila za stočara to je “poljana” bila za vinoradara.

“Poljane su prava mala sela  zbijena „u kup“ radi veće bezbednosti. To su privremena i povremena naselja u kojima se živi u sezonama obrade vinograda, branja i prerade grožđa… Poljane su u stvari zgrade za boravak, sa dovoljno prostranim podrumima za smeštaj sudova i alata…”*** Bile su „od drveta, pokrivene običnom krovinom preko koje je vinova loza; neke zgrade su zgrade ukopane u zemlju, a bilo ih je i na sprat“, zapisao je u knjizi „Kneževina Srbija“ Milan Đ. Milićević.

Doseljavanjem iz različitih krajeva, u XVIII veku, pritisnuti turskim ugnjetavanjem, ljudi su sobom nosili i različit način života, običaje i verovanja. Tako je došlo do stvaranja složenog duhovnog života ovog područja. Kao deo bogate narodne tradicije, verovanja su se održavala prenošenjem s kolena na koleno, preko druženja ljudi na  prelima, svadbama, slavama. Narodnu nošnju ovog kraja predstavljalo je “prosto narodno odelo od vune tj. sukna zimi i težanog platna prvenstveno, zatim lanenog i ređe pamučnog leti. Ljudi ovog podneblja vole igre, narodne pesme, naročito herojske. Od instrumenata najrasprostranjenije su gusle i svirala odnosno svirajka ili frula.

„U imućnijim kućama vidi se više ćilimova, jastučića, ikona, luksuznog stakla i skupocenog oružja. Sloj svežeg sena na dobro nabijenom podu-to je ležaj za spavanje. Seljak se prostre po njemu u potpunoj odeći, gost sledi njegovom primeru, zamota se koliko može u svoj ogrtač… U toku noći, neko od mlađih, stalno održava vatru na ognjištu. Ako je u kući neki ugledan gost, to će činiti više njih, ponekad i sam starešina, kao neka vrsta počasne straže.” ****

Iz iste rubrike