RTV Brus

Bruski spomenar – “Valjarice na Graševčkoj reci ”

Bruski spomenar – “Valjarice na Graševčkoj reci ”
01. novembra
14:17 2018

Božje i čovečje, nebeske i ovozemaljske, vodenice prolaze kroz naš život i božjim hlebom, božjim i ljudskim, ishranjuju našu glad odvajkada. Božje i i čovečje, nebeske i ovozemaljske, bruske vodenice prolaze kroz naš život i ostaju u nama dugo, dugo. Božje i i čovečje, nebeske i ovozemaljske, vodenice traju a mirisi brašna na dan i na žetvu prolaze kroz naše disanje unoseći spokojstvo da gladni nikada neće biti.”*

Nekada je na putu od Brusa do Brzeća, na svakih sto-dvesta metara bila je po jedna vodenica. Osim proizvodne namene, vodenice se bile značajna mesta, gde su se okupljali meštani bruskih sela pa su imale i širi društveni značaj. Mnoge od njih nažalost danas ne postoje, priča Milorad Stević iz Vlajkovaca, čiji su preci nekada bili vlasnici jedne od brojnih vodenica put Kopaonika.

Kada od Graševaca pođete prema Vlajkovcima, u zaseoku Ninojevac, bilo je nekoliko vodenica, na svakih petsto metara. Vlasnici su bile familije Stević, Vučić, Milićević. Ređale su se jedna za drugom vodenice Živadinovića, Stojanovića, Gavrilovića i tako sve do Radmanova. U nastavku, do Brzeća su živele male vodenice, kraj manjih reka, sa slabijim pritiskom.

Prema popisu vodenica i obradivog zemljišta iz 1867. godine, u Srbiji je zabeleženo čak 7125 vodenica. Stariji meštani potkopaoničkog kraja, među kojima i naš sagovornik, svedoče da su najstarije vodenice u ovom kraju sagrađene pre više od 150 godina.

Rodjen sam 1934. godine a pamtim ih od polaska u školu 1941. Osim nekoliko njih, sve druge su starije od mene. Održavane su jer su redovno i svakodnvno korišćene. Onda u dućanu nije bilo brašna nego smo morali da meljemo. Bile su to gladne godine, za vreme drugog svetskog rata. Ljudi su mleli kukuruz sa šišarkom, pa to jeli. Ja potičem iz jednog jačeg domaćinstva ali je, verovali ili ne, moja učiteljica jela hleb iz moje torbe jer nije mogla da kupi.

U vodenicu se najčešće dolazilo zbog kvaliteta brašna koje melje vodenički kamеn jer se brašno melje polako i ne pali se, objašnjava Milorad.

U staro vreme, tih godina kad su vodenice bile aktivne, dešavalo se da meljemo zajedno. Tada se dogovorimo „oklepljemo vodenicu“, to jest naoštrimo donji i gornji kamen da bolje melje. Jer ako se sve poravna i umazi, onda se polepi žito pa vodenica ne izbacuje brašno. Skupimo se dakle i zbog toga što je kamenje teško pa jedan sam ne može to da uradi. Kad vodenica posle klepanja počne da melje ona prvo napravi okoliš, brašno koje okolo izbaci, gde ostane i malo kamena od klepanja. To pokupimo za stoku,  zatim ponovo pustimo za ljudsku upotrebu i svi koristimo da umeljemo dok je čistro, oštro i taze. To je posebno brašno, nema lepšeg. Postojala je razlika i u kamenju. Znalo se, u „ujmarama” naročito, od kog kamenja je slađi hleb. Mi smo imali izuzetan kamen. Pričalo se da je mnogo sladak i lep hleb bio kod nas. Naročito je bila lepa proja, posebno koja je žena umela lepo da je umesi i da ispeče.

Mnoge vodenice građene su kao valjarice i služile su i za preradu sukna. Vodenički točak pokretao je i drvene maljeve prikačene za vitlo koji su po određenom ritmu tukli po suknu. Ta tkanina se “valjala” u valjarici kvašenjem toplom vodom i postajajala mekša za dalju upotrebu.

U Tatićima u Žiljcima su bile valjarice, za sukno, korišćene i za pranje težih pokrivača, takozvanih gubera. U njima se valjalo sukno, ručni rad, tkano na razboju. Sukno je tkanina od vune koja je krupno opredena i izatkana širine 50  do 80 centimetara. Tada se sve tako nosilo, suknena odeća. Valjarice su radile tako što je  voda pokretala balvan odnosno osovinu sa ukršetenim peretama. Balvan se okreće, pereta podiže u vis jedan stub sa čekićem dok drugi pada i udara sukno. Topla voda iz kazana stalno otiče i kvasi tkaninu. Jedno sukno  koje je na razboju istkano, dužine 20 metara, valjalo se tako po četiri dana i noći, neprekidno. Biju oni maljevi a sukno se s vremena na vreme preokrene. Zatim se izvadi pa ponovo vrati, da bi bilo ravnomerno istučeno. Kad valjar proceni da je dobro uvaljano, iznese ga na plot, da se osuši. Valjanje se plaćalo po metru.

Kasnije su se pojavili zadružni mlinovi i vodenice su palе u zaborav. Posle Drugog svetskog rata, priča Milorad, za vodenicu koja je do tada odlično radila, naišla su teška vremena.

Posle se pojavilo brašno u prodavnici pa narod veli, što bi kupovao i mleo žito, kad može gotovo da kupi. Svi smo krivi jer smo izabrali ono što je lakše, da kupimo gotovo. Zato su vodenice danas zapuštene. Nekada je opština podsticala da se vodenice obnavljaju i održavaju u slučaju rata, kao nužna potreba. Brzećani su ih obnavljali najviše zbog turizma.

Sa iskustvom osamdesetčetvorogodišnjaka Milorad zaključuje da su vodenice jedna od retkih stvari koje je čovek stvorio da mu služe a da nije ugrozio prirodno okruženje i život zajednice.

U to vreme vode su bile neverovatno čiste, toliko da si mogao da piješ vodu na njima. Sećam se da smo imali bazen na reci za kupanje. Tu su dolazili svi iz kraja. Kao deca, čuvali smo stoku po brdima, pa onda siđemo na reku da se kupamo. Ali tada otpadne vode nisu kao danas odlazile u reku.

Iz iste rubrike